Živim u ulici Mihovila Pavleka Miškine, tu sam bila do studija, onda me život odveo nekim drugim putem i sada opet živim ovdje. Gurman nam je bio proširena obitelj, brat i ja smo uvijek bili među ljudima, iz Gurmana smo išli u školu i tu smo se vraćali. Moji su tad počinjali s poslom. Prvo smo živjeli na selu. Kad smo dolazili iz škole, prošli bi kroz Gurman u neku drugu prostoriju i u toj drugoj prostoriji su bile zavjese, tu je bio privatni prostor, dosta uski, mimo kuće. Pošto smo živjeli na selu, to nam je bio privatni prostor, sjećam se tih zavjesa - ogromne su bile i jako debele. Gosti su uvijek bili prioritet, to je bio način da se uspostavi posao. I brat i ja smo bili dosta samostalni. Ja sam brzo počela igrati rukomet, stadion (Gurman – op.i.) mi je bila druga adresa. Trenirala sam za Podravku, to je bil praktički moj dom. Sjećam se nakon treninga Pepsi cole u kafiću kod stadiona i onda smo išli natrag doma na selo dok se nismo preselili u Koprivnicu. Prvo su kupili dio kuće onda cijelu kuću. 

Bilo je puno susjeda, djece s kojom smo se igrali. Bilo je puno djece, mi smo oko 6 već došli u Gurman, već smo kucali na vrata, htjeli smo se igrati, znam da je roditeljima smetalo, posebno u dvije kuće u koje sam voljela odlaziti, ali roditelji su postavljali neke barijere. Nismo imali tu strukturu kao neki. U vrijeme djetinjstva je bilo blata u kosi, u ustima, dolazili smo tak zmazani doma, nikad se nisu naši zgražavali, znali su što smo jeli, na koje drvo smo se verali. Ulica je bila jako jako jako živa. Promet nas nije smetao, puno ljudi je bilo okolo, uvijek se moglo naći nešto za raditi i uvijek smo trčali posvuda, nije usporedivo s današnjim vremenom. Igrali smo gumi gumi, crna kraljica 1, 2, 3. to je bilo jako zanimljivo. Lovice, škola, to je bio izazov, ali i klasična igra, igrali smo se puno sa životinjama.

Svaka je kuća imala životinje: od svinja, kokoši, mi smo čak i tu imali ovce, to mi je rekla mama. Jedno vrijeme je gazda koji je iznajmio lokal Gurmana, rekao je da mu je to kao besplatna kosilica. Uvijek smo imali puno peseka, mačaka, puno drugih životinja, to je bilo jako šaroliko.

Vrijeme promjena

S 19 godina sam otišla, a kad sam se vratila, promjene su bile najviše u atmosferi.Ulica je sad prelijepa, jako je lijepo uređena, fenomenalno sve izgleda. A kad se radila ta cesta, radila se dvije godine, to je bilo taman prije nego sam išla u Zagreb, sjećam se toga kao malo sivijeg perioda. Sve je bilo u prašini, k'o neki veo, ni sunce nije dopiralo. Moji su se brinuli hoće li opstati, sjećam se da je moj tata radio krivulje vezano za financije, one su padale. Ja sam otišla na faks i kasnije van, 20 godina me nije bilo, točno pola života. Ali razlika je najveća u atmosferi. A prije su se kod nas okupljali ljudi, približili smo se, uvijek je nekome trebala pomoć, smjer, djeca su se igrala….

U vojarnu je isto došla nova era, lijepo je da smo mi proživjeli, iako je bio i rat, ja se sjećam lijepih i veselih uspomena s vojarnom. Branitelji su s ratišta uvijek prvo dolazili k nama, da bi kasnije išli za svojim životom. To je bilo lijepo, imali su svrhu, pomagali su s cigaretama i pićem, čak je mama pričala da su i uniforme kupili za njih. Ja se uvijek sjećam četa koje idu prema vojarni pa koje idu prema Crnoj gori. To je uvijek bilo puno ritmičnih zvukova. Ljudski koraci. Danas su kamioni. Imali smo šnaucera, peseka, a imali smo i ovce. I kako je čovjek došao ošišati ovce, rekli su mu da ošišaju i peseka, ja se sjećam jer sam to gledala kako ga je štrigao, na pola procesa je došao tata i nije mu dao da ga dalje šiša. I sjećamo da je tako na pola bio ošišan i on je ispred čete išao do Crne gore, svi su ga obožavali, svi su ga hranili. Vojarna nam je jako veliki segment života bila. Svakodnevni prolasci tenkova. Bilo je to osim rata doba sloge, svaki dan se pjevalo. Pjesme je prije rata bilo svaki dan. A danas je drugačiji život. Danas kad imam otvoreni prozor čujem ekipu kako ide s koncerta iz FUNKA, drugačiji je doživljaj. Danas je prostor bivše vojarne neki novi centar grada. ja radim u Inkubatoru kreativnih industrija, tu je moj ured, svaki dan sam tu i drugačije su te kuće u kojima su boravili vojnici. On ima posebne uspomene. Danas je vojarna neko novo mjesto. 

Miškinina je jako dugačka, to je najduža ulica na svijetu i dosta ljudi ima problem s duljinom te ulice. Mislim da je u budućnosti potrebno da se razbije doživljaj te ulice, a ovaj novi centar u vojarni može tome doprinijeti. Vojarna ima veliki potencijal da postane novo kulturno središte. Miškinina se stalno razvija, raste, stalno ima nešto novo. Mislim da samo činjenica što tamo prolaze kamioni, blokira život na ulici jer je opasno prelaziti cestu, a da ne govorimo o malim potresima u kućama. Samo se treba prepoznati da takva ulica mora dati puno više života.