Ja sam friški stanar Svilarske, ali moja veza s ovom ulicom traj već 20 godina jer su mi tu živjeli baka i deda - Ivan i Štefanija Pavliša. Deda je pokojni već tri godine, a baka se odselila na Lenišće. Oni su prije živjeli kod Dubovca, ali im je to bilo daleko od centra, baka je išla svaki dan na plac i bila im je želja živjeti u centru, kupili su kuću od obitelji Kanižaj i doselili su se u centar. Moja prva sjećanja su bila vezana uz osjećaj kako je super što baka i deda žive u centru. Išla sam u glazbenu, bilo mi je blizu i otkad su se doselili , tu sam provodila puno više vremena kod njih, inače mi je bilo dosta daleko i znam da su svi moji prijatelji išli sa mnom kod bake. Puno više sam se počela družiti s bakom i dedom. 

Izgled ulice nekad i danas

Nije se puno promijenilo, dok sam bila mala nije bilo parkinga. Ja živim u Svilarskoj 8 i imali smo samo prolaz u dvorište. Nekad su ispred kuće bile velike vaze, to je značilo da se tu ne smije parkirati i znam da je barem jednom na mjesec netko razbio te vaze i moj deda se često znal svađati s pijanim ljudima koji su tu prolazili za vikend. Tu je bio i prolaz prema Trgu bana Jelačića, bilo je manje prometno, ali izgledom se nije puno promijenilo, neke nove zgrade su niknule, neke su se uredile, ali oko moje sadašnje kuće je isto. Igrali smo se da livadi preko puta, ona je ista i podsjeća me još uvijek na djetinjstvo. Svilarsku ne doživljavam u punoj duljini, Silarska mi je od bunara do ulaza na trg. Brojevi su od Trga bana Jelačića. Doživljavam ju da počinje di je Galerija i kino nego di su stare zgrade sa desne strane, glazbena škola i do bivšeg fakulteta. Moja kuća je izgrađena u sedamdestima, mislim da je to izgradil načelnik policije tadašnji i za njega je to izgradila Tehnika. I danas je ona dosta moderna. Bilo je susjeda s kojima smo se igrali, dolazili su ljudi iz drugih dijelova i svi smo se igrali. Danas je radi prometa to nemoguće, ima dosta mjesta za parkiranje. Poznam sve ljude, neki su već stari. Moji baka i deda su bili u super odnosima sa susjedima koji su imali unuke i oni su dolazili pa smo se igrali. Oni s kojima sam se najviše družila su bili susjedi Kolarići, ali oni su prodali kuću i nema ih više tu, nisam s njima u kontaktu.

Osobe

Meni je najviše sjećanja vezano uz Ivana Valenta, on je preko puta mojih dede i bake bio, i oni su ga voljeli, bio je jako entuzijastičan oko djece, volontiral je godinama na igralištu kod OŠ Antun Nemčić Gostovinski s puno pažnje se odnosio prema nama, meni je on nekak' i obilježil Svilarsku, jako sam sretna dok ga vidim.

Sinagoga

Mislim da u vrijeme kad su baka i deda došli nije bilo ničeg unutra i bila je pod ključem. A onda se počelo govoriti da bude to naša dvorana za koncerte i sa stražnje strane povezana staklenim hodnikom s Glazbenom školom. Sjećam se da sam prije 7 ili 8 godina kad sam imala koncert sa svojom grupom FRANN i sve smo morali sami donijeti. Sviđa mi se i ovak' s otučenom fasadom. 

Ljudi Svilarsku doživljavaju k'o neku ulicu kroz koju moraš proći, nije ni neki najveći užitak, po noći je možda i malo jezivo, ona zgrada komiteta s ogromnim drvom, strašno izgleda. Svilarska je zapravo ljudima jedan veliki parking koji ima veliki potencijal da postane neki drugačiji prostor. Sad je i raskopana pa opet nije najugodnija za prolaziti. Počele su se stvari oko Svilarske pokretati, već i prvi sloj asfalta bude napravio promjenu. Ja imam svoju oazu, iza imamo veliki vrt i uvijek sam mislila da je i livada privatna, od stanara, a sad je tu postavljena i mala pozornica, mislim da savršeno paše tu i da bi ljudi rado došli na neka događanja ovdje. Tu je glazbena škola, trebalo bi i nastupati, kad bi se uredio trg ispred škole, moglo bi se to raditi na tom mjestu, uostalom često razmišljam o tome tko čisti prozore na školi, staklena zgrada i šodrani parking….uh. 

Glazbena škola

Inače mi je zgrada Glazbene oduvijek super, ima i jedan dio koji je skriven iza sinagoge, dobro su ju uklopili, malo su ju i sakrili pa vidimo samo kockasti dio ispred. U vrijeme gradnje je bila jako moderna, a sad dok pogledaš ovu smeđu zgradu pored, dva su to različita svijeta. Čula sam da je cilj da Svilarska ima jednu šetnicu, ispred škole i na livadi bi mogli biti prostori urbane kulture, uvijek kažem da sam se doselila u centar je ne očekujem mir, nego da uvijek bude neki „muving“. To moje pretke nije baš veselilo, ali ih je zvuk iz glazbene veselio. Ja nisam nikad mislila da budem uopće završila u Koprivnici, a kamoli u Svilarskoj. I prije su se preselili u stan i kuća je bila stavljena na prodaju, ali je krenula korona, mi smo odlučili doći ovamo. To nam je bio šok, nismo mislili kupiti kuću, a kamoli vratiti se u KC, a onda smo razmislili i odlučili uzeti jednu bazu jer bi nam i svima bilo žao da ne ostane kuća u obitelji.

Zavoljeli smo prostor, prilagodili sebi i došli sa svim svojim životinjama i moram spomenuti da imamo i svinju, kao kućnog ljubimca, to je prva svinja koja živi u centru, zove se Ton Ton.

Mislim da dvorište danas znači više nego ikad prije, možda u velikom gradu nemaš priliku imati takvu nekretninu. Koprivnica je dobar grad, mi vidimo njezin potencijal i nemam želju više ići u Zagreb. Ne pada mi na pamet da se tam' odselim, sve nam je blizu. Meni je već pred kraj života u Zagrebu bilo dosta, odlazila sa tamo s grčem, a vraćala sam se presretna i to su shvatili moji članovi iz benda.