menu
Mirjana Janić // Cijeli život sam provela na Vinici, od rođenja do danas
Vinica 2.Prosinca 2022.

Mirjana Janić // Cijeli život sam provela na Vinici, od rođenja do danas

Djevojačko prezime mi je Domović, rođena sam 1958. godine u kući u kojoj živim. Cijeli život sam provela na Vinici, od rođenja do danas. 

Vinica nekad

Ulice su nekad bile šodrane, kuća je bilo par u našoj ulici, ostalo je bilo polje di su ljudi sadili kukuruz i pšenicu. Tata je kupio gradilište jer su njegovi djed i baka tu živjeli, tu je onda napravio kuću. Bilo je ovdje i puno prijatelja, većinom dečki, imam starijeg brata, većinom je to bila njegova generacije tako da sam se ja igrala kauboja i Indijanaca, skrivača  i ostalog. Skrivali smo se u kukuruz, igrali lovice, dečki su igrali nogomet, ja sam pomagala bratiću čuvati kravu. Stric i strina su imali kuću do nas i imali su krave, sinu su davali da čuva krave onda sam ja čuvala mi smo se znali igrati i onda nam je krava znala pobeći i svakaj. Išla sam u grad 8 godina u osnovnu i 4 godine u srednju školu nisam imala bicikl, išli smo pješke, snijeg je znal biti na Crnoj stazi, zapuhi su znali biti i prek glave dok smo išli u školu. Željezničari su znali malo probiti.

Tata nije imal auto nego motor, pa smo s  njim išli. Televiziju smo išli gledati kroz prijatelja, obitelji Bukovčan. Škola je bila već tu, samo ja nisam išla u viničku školu, odma su me upisali u grad. To su moji roditelji zahtijevali, znam da je bratić isto išao u grad.

I prek puta Podravke smo kupovali bombone jer na Vinici nije bilo dućana. Kupovali smo si pecivo i rum štangice. Nije ovdje bilo ni gostionice ni ničeg. Nekad su se ljudi družili po kućama, kumovi, susjedu, i više su se družili nego danas.


Brata i mene su na biciklima vozili na šodericu, u Bakovčice kumovima. Bilo je uobičajeno da se susjedi posjećuju. Nisu se najavljivali, jedni drugima su pomagali kaj je trebalo raditi, dok se pobral kukuruz, trebalo se trebati, jedni drugima su išli pomagati ili dok se žito s drešom vršilo isto su išli jedni drugima pomagati i onda se išlo vraćati. Ja sam sudjelovala u tome kod strica i strine, to je bila kuća do Crne staze. To su bili lijepi dani, bili smo u štaglju pa smo se zgađali sa sitnima, crnili sa crnilom, a poslije je bila pjesma, kesteni, mošt, digani kolači. A kad je bio dreš bilo je hrane, uvijek je bil ručak i kolači posle, a moralo je biti puno ljudi koji su to radili. Jedan od proizvoda vršidbe je bila slama, ona se stavljala u štagalj i tu su spremali sjeno i slamu. Mi smo se igrali u sjenu, penjali, dečki su se penjali po gredama i skakali u sjeno.

Mirjana Janić, Vinica, Koprivnica

Crna staza

Ne znam točno kad je nastala, prije mog rođenja, ali zbog toga jer su na nju navozili crni leš iz željeznice, to je bilo umjesto šodra. I ta staza je vodila do grada poporek. Stalno smo išli tud, u školu, na posel 32 godine, stalno, i dan danas. Sanjkali smo se na toj stazi, kod nas je bilo okupljalište, dolazili su i roditelji s djecom iz grada, odma ispod naše kuće je breg jer nema kuća ispod, imamo pogled na celu Koprivnicu sve do Mađarske, tu su djeca dolazila na skijanje i sanjkanje, a nakon toga smo se grijali pokraj peći i pili čaj. Tata je dan napraviti saonice i bratu skije. 

Dom na Vinici

Građen je prije 30 godine ili malo više, sjećaj se da su išli tu svi na radnu akciju dok se radil, ali nisam sigurna koje godine. Samo se sjećam da su išli raditi na radne akcije. Tu nije bilo sadržaja, stari dom je bil tu di je sad trgovina, mi smo tu kao omladina imali zabave, a u novom domu nije bilo ništa, ja više ne, ali kao omladina smo djelovali i družili smo se u starom bivšem domu di je trgovina. Bilo je stolnog tenisa, dečki su igrali, puštali smo muziku, imali smo plesove, zabave, pekli smo kestene, pečenice. Muziku smo puštali na gramofon. Sjećam se puštanja pjesama od Creedencea, Beatlesa, Rolling Stonesa. Imam pozitivne uspomene na to razdoblje, išli smo i na izlete, danas se djeca druže po kafićima, a mi to nismo imali prilike. Nas je bilo puno 30-40, imali smo plesnjake, svi su dolazili i cure i dečki, bilo je to super djetinjstvo i mladost. Na plesnjake su dolazili iz drugih kvartova. Vinica je bila na lošem glasu, kasnije, posle 90ih, onda je nazvana, dečki su se tukli, nazvali su Vinicu Peti blok, i svi su se bojali dok su dečki z Vinice došli u grad. Na školskom igralištu su znale biti vrtne zabave, ali je uvijek bila tučnjave. Te je zabave organizirala mjesna zajednica. Nije bilo nekad udruge žena ni vatrogasaca.

Svakodnevni život

Dok sam se udala onda je već bilo drugačije, bilo je dosta naseljeno, a isto mi smo još dok nije bilo male dece išli po zabavama i družili smo se, družili smo se i po kućama  s prijateljima. Dok sam bila manja, imali smo vrt, mama je sadila cvijeće, hranili smo životinje, imali smo psa, voće, imali smo vinograd iza kuće i stalno se imala s čim baviti. Bilo je dosta vinograda na Vinici., ispod naše kuće dole, tam imaju ljudi iz Torčeca, Legrada, Drnja…. Imali su i kleti ispod brega.

Nekad smo se sa sanjkama znali zaleteti u klet, bilo je i potrganih ruku i svačeg na tim stazama za sanjkanje i skijanje.


Stanovnici su radili, barem jedan član u obitelji, a bavili su se i poljoprivredom. U ranom razdoblju smo išli svi na posel, i muški i ženski, tak da je to bilo drugačije. Moju djecu je čuvala moja mama, bila je doma, nije radila, u međuvremenu je i tata otišao u mirovinu pa ih je i on. Vrtića na Vinici nije bilo nego smo ih dva put tjedno vozili u malu školu u grad. U doba dok su djeca bila mala, negdje devedesetih godina, dobili smo asfalt u ulici i već su počela ulica naseljavati tak da su moja djeca imala dosta društva i oni su se jako puno družili, svaka kuća je imala dvoje djece bare,, bilo je puno djece. Od 1980 na dalje po 10 njih se igralo svaki dan, cure su skakale gumi-gumi, bile su i barbike, igrali su se graničara, bicikla su već onda imali, neki su imali i motore. Kćerke imaju još uvijek leša u koljenima. Nije još bilo asfalta, po ulici je još bilo. Još dan danas imaju leš koji nije izašo van. 

Ljudi

Svi su bili slični, u mojoj mladosti se nije niko posebno izdvajal, nije bilo markirane robe, svi smo bili jednaki. Niti među odraslima, svi su si bili dobri, nije bilo važno ko danas di ko radii kakva ima primanja. Susjeda preko puta nas imala je veliki vrt i išla je pordavati na plac, imali su troje djece. Gurala je to na biciklu do grada, do placa. Ostalo mi je u sjećanju dok su moje kćerke bile male, baš kod tih suseda poprek, sused ih je naučil di u ormaru stoje mentol bomboni, imale su doma iste takve, ali kod suseda je bilo bolje. Tak je i meni bilo uvijek kod susjeda bolje. 

Svadbe

Dok sam bila mala održavale su se u kućama, ja sam bila na jednoj u Ivancu, ispraznili su dvoje sobe, postavili su stolove i stolice, skuhalo se, okitilo se s krep papirom, a svirala je limena glazba. Mi smo kao djeca kitili i poslije gledali što se događa.

Promjene

Dogodile su se velike promjene, sve je naseljeno, meni je super, imam puno susjeda, rodbine koji su mi super i s njima se družim, prija nas je bilo samo tri kuće, a sad je kuća do kuće tu u dijelu di smo mi živjeli. Mislim da bi dom trebalo otvoriti za druženje i za djecu, da ne moraju hodati po kafićima, da se složi prostorija di bi se mogli družiti ko mi nekad dok smo bili omladina. 

Kako se možete uključiti

Podijelite i vi svoja sjećanja, donesite predmete i fotografije za koje mislite da su važni za povijest kvarta, a mi ćemo ih fotografirati, vaše ćemo priče zapisati i snimiti i nakon toga predstaviti na ovoj internetskoj stranici.

Uključite se
Uključite se