Miklinovec 25 je adresa na kojoj sam odrastao. Tu sam živio do viših razreda osnovne škole, išao sam u školu Braće Radić. Mi smo imali i imamo još uvijek veliko dvorište i zapravo smo imali i iza kuće ogroman voćnjak, ne znam točno dimenzije, ali mi je to onda izgledalo k'o šuma. Bili su drvoredi i po sredini put, vozil sam se s biciklom gore cijele dane. A kraj tog vrta, zapravo je izlazil odma do zgrade koja je napravljena prije staračkog, od te strane, to je bilo više od 100 metara u dužinu i 50 u širinu i tako su imali svi, ogromne voćnjake. Bile su dvije spojene kuće, prednja kuća manja u kojoj je živjela moja prabaka. A kasnije je ona preuređena. Tu sad živi moj stric. Iza su bili baka i deda, a mi smo živjeli na katu iznad bake i dede. Ja sam imal svoju sobu, a starci su bili u ostatku, sve smo složili i imali smo balkon koji gleda na dvorište.

Deda je popravljal bicikle, imal je radionu, išel je i na posel, ali je pretežito vrijeme provodil u radioni. To je nekad bila štala i tam su bile krave i onda su krave jedne godine srušile fenjera i bil je požar i poslije toga je odlučeno da se bude pretvorilo u radionu. Imala je dvije prostorije. Jedna soba je oslobođena kasnije, tu je moj tata imal probe s bendom, a između voćnjaka i kuće je bil još štagelj – prednja vrata glavna i onda još prostorija sa strane za drva. U glavnoj prostoriji se sećam da smo šrotali za životinje, a iza su bili koci za piceke, zečeve, svinje, purane… to je bila hrana za sve nas. Na mjestu voćnjaka su danas stambene zgrade. I drugi susjedi su živjeli na isti način, više generacija skupa u jednoj kući. Svi su imali životinje koje su uzgajali, danas je to manje-više centar grada. Mi smo imali kolinje doma, došlo je pola ulice i svi su pomagali jedni drugima. Dok smo ispred radione napravili terasu svi smo u toplijim mjesecima sjedili vani, pekla se kotlovina, roštilj, nismo imali dojam partikularnosti familija. 

Ljudi iz kvarta

Susjeda Jerka se sjećam jer je došel s Brača i nikad mi nije bilo jasno zbog čega je on tu. Imal je pčele, iza kuće su bile košnice, one šarene i uvijek su bile pčele. Uvijek mi je bilo fascinantno da nije bio problema s tim pčelama. On je bil onak…smiješan. On i deda su uvijek hodali u onim plavim kutama, onda je dolazil kod nas po alat, slabije je čul pa su se uvijek derali. Sjećam se još jednog suseda koji je umrl jer se zagutil na komad kolača i dobil sam njegovu harmoniku. Sjećam se naših kumova prek' ceste, to su bili od mojeg tate firmani kumovi ili tak' nekak'. Oni su imali, isto su živeli u proširenoj familiji, ja sam se igral s njihovim unukom. Išli smo s biciklima na igralište. I sjećam se prema ulici Miroslava Krleže, dok sam bil mali to je bila granica do kud smem ići. Tam' je bilo dosta drveća, bilo je zeleno i izgledalo bajkovito, na ćošku je žena imala krave i išli smo po mleko Prema Braće Radić ne znam puno, više smo se koncentrirali na ovu stranu. Tu smo išli do škole, dalje nije bilo potrebe ići, nije nam falela priroda da idemo na Bašču. 

Kako je bilo kod nas doma

Kod nas je stalno bilo nekog, dolazili su ili na probe, ili dedi u radionu. Tu su dolazili bendovi iz cijele Europe, bili su New Bomb turcks, Dumbell, Wanda chrome, uvijek neki Amerikanci ili Nijemci, a moji baka i deda su to uvijek prihvaćali. Baka je samo pitala jel' netko gladan, nije im smetalo.

Nekad smo imali događanja u domu u Miklinovcu, nekad su baka i deda išli na Novu godinu, ali inače su ljudi išli jedni k drugima doma, družili se na dvorištu. Inače smo u dućan išli tu prema policiji, prema Trgu Eugena Kumičića, bil je tu neki dućančić.

Deda je u svojoj radioni uvijek vodio brigu o tome da ima reda, radni i životni prostor su za njega morali biti čisti. U nedjelju je uvijek bilo brijanje i lepa obleka. Dosta ga ljudi zna i voli, on je majstor koji se voli družiti, takav je bil' oduvijek, samo je sad malo stari i teško mu je.