Živjela sam u Miškininoj od rođenja do 18 godine. Moji roditelji i sestra i dalje žive u toj kući tako da sam vezana i dalje uz ulicu i mjesto. Zadnjih 7 - 8 godina mi je i posao u bivšoj vojarni tako da kad idem na posao idem po toj ulici koja je jako duga i zamorna. Kuća je izgrađena krajem 50-ih. Bila je manja, a moji roditelji su ostali živjeti tam' i dok smo se sestra i ja rodile nadograđivali su kuću. Cijela ulica je takva. Razmišljala sam kak' je izgledala prije i ne vidim neku veliku razliku. Sad su staze za bicikle s obje strane, ali sama ulica se osim fasada nije mijenjala. Drugačije je nekad izgledalo i naše dvorište i ono kaj je super u toj ulici i kak' ju doživljavam, to je jako prometna ulica, to je izlaz iz grada, put prema Mađarskoj. Vojarna je bila tu, ali je meni super s Miškininom, bez obzira na brzinu ceste, osjećaj velikog grada. Ja imam osjećaj sela u toj ulici i ono čega nema puno u Koprivnici, imaš pročelje koje gleda na cestu, iza velikih ograda iza  kojih su na cijelom potezu od križanja Galovićeve i Miškinine, s naše strane su ogromna dvorišta, voćnjak i taj se voćnjak nastavlja u livade. Nekad su zelene površine i puno veće bile, ali se kasnije razvijala industrijska zona. Bojali smo se da će doći do nas, ali nije. Ti si kao u gradu, ali ideš u dvorište, ideš na vrt, nemaš osjećaj zvukova izvana, dolaze ti životinje, iza je jako tiho i to se još uvijek zadržalo.

Bilo je idilično odrastati u toj ulici i stvarno je bilo jako puno djece. Ja zapravo poznam susjede 3-4 kuće, ali dalje ne znam nekoga ko živi 10 kuća dalje. Ali tu je u 10 kuća bilo tol'ko djece. Ima ih i sad, ali nitko nije na cesti. Nema okupljanja, mi smo se okupljali i svi družili i to nisu bili samo rođendani, ali ono kaj je, možda i specifično, postojala je sloga i solidarnost, družili smo se na jako kreativne načine. Nisu svi bili takvi, imali smo igre bez granica, stalno bi organizirali predstave, prodavali stvari ispred kuće, vječno nekakva događanja. Kao neka vrsta organizirane igre. Moja najbolja prijateljica je bila preko puta, mi bi trčale preko puta dati si jednu žvaku dok bi dobile, to se promijenilo. Mi smo se družili i na cesti, ali i na tim livadama iza kuća.

Za mene je to bilo idealno odrastanje jer volim kombinaciju da sam s puno ljudi, ali volim biti i puno sama. Veliki dio djetinjstva provodila u dvorištu, imaš osjećaj mira, a blizu centra si. Mi smo vani i jeli, ako je bilo lijepo vrijeme. Izlaziš iz kuće bos, to je najljepše na svijetu. Mi imamo ogroman vrt, uvijek smo imali svoju hranu. Baka je imala i male piliće. U tom dijelu vrta i voćnjaka nema ograda, mi smo svi povezani. Kao mala familija. Jedna susjeda živi identično kao prije 30 godina i kao na selu, ima zečeve i kokoši, sad sam svjesna koje je to bogatstvo, mi domaća jaja kupujemo preko plota, to se zadržalo. S njom se pije kava i puno se koristi taj vanjski prostor, imaš osjećaj širine, a u gradu si. Tu je živjela moja baka, ostala je udovica s 41 godinom, moj tata je bil na faksu, on se vratil tu jer ona nije bila dobro, onda se vratil na faks i natrag u Koprivnicu. Moji su se upoznali, za godinu dana su se uselili skupa i vjenčali. Moja mama je dobila posao tu u Specijalnoj školi. 

Vojarna i djetinjstvo

Vojarna je dosta obilježila moje djetinjstvo do 18. godine, a i stadion s druge strane je bio jako važno mjesto za nas. Nismo išli puno prema vojarni, to k'o da je bilo daleko i puno više sakriveno, bili su veliki borovi, sjećam se vojske koja prolazi, sjećam se momenata dok sam s 15 išla u školu i onda te gleda cijela formacija vojnika. Sjećam se cijelog perioda rata, da ne bi bilo neka patetika, ali je definitivno od moje 11 do 15 godine sve je bilo obilježeno  ratom, uzbunama, sjećam se da bi išli jedni drugima u podrume da bi se družili. Sjećam se straha, dal je to bilo u našoj kući jače, ili u ulici, ali ne znam kak' je bilo drugdje u Koprivnici, bila je nervoza generalno. A kad se desilo bombardiranje bilo je poprilično stresno. Sjećam se jako dobro odlaska JNA iz vojarne, to mi je baš nekak' ostalo. Sjećam se generalno tog perioda kad je rat počinjal, živčanoće, ljudskih ispada, ljudi pivampire i različito razmišljaju. To je se jako dobro vidlo i na odlasku, mi smo bili jako protiv rata svi i nismo smatrali Jugoslaviju nekakvim zlom.

Tak smo odrastali i kad je vojska odlazila bila je beskrajna kolona, sjećam se prvog autobusa, imal je Titovi sliku, svi smo stajali vani, sjećam se susjeda kako pokazuje srednji prst, bilo je ljudi koji su mahali, plakali, jako čudan događaj. Sjećam se bake koja je plakala jer je vidla Titovu sliku, jako je bil nabijen događaj, ali bez obzira na dob, osjećala sam emocije roditelja. To je bilo k'o neko vrijeme da se mi više vidimo, nije možda lijepo za reći, ali mi smo se skupa u podrumu družili. Napravili smo si to vrijeme lijepim, bilo je jedan dio di su nas poslali na selo jer su se bojali da bude nekaj tu u Koprivnici, da nas malo izdvoje i zaštite.